Kad je crnogorski narod imao samo spoljne neprijatelje, on je unutar svog prostora imao – koliko život traži – i mjesto i razloge za masovnija okupljanja i ispoljavanje opšte radosti povodom državnih, vjerskih, plemenskih i drugih proslava. Kad je dobio unutrašnjeg neprijatelja u samom sebi, raznim podjelama, sukobima i lopovlukom, insceniranim višepartijskim jednopartizmom, tada, osiromašeni, nijesmo mogli da idemo u inostranstvo da se tamo veselimo, te su skoro zaboravljena, na primjer, narodna kola, sem u folklornim društvima. Pogotovu stavljeni su po strani prateća narodna nošnja i narodni običaji.
Međusobno udaljavanje je počelo ne samo bratoubilačkim ratovima, no i ratovima gdje se i do svemira stiže, posredstvom video-igara, kad se mjesto života – gubi vrijeme, koje je potrebno za život, potrebno za okupljanje stvarnih, a ne imaginarnih elektronskih prijatelja, susjeda... građana.
Ranije, ljudi su se toliko slagali da su se jedni drugima peli na ramena u Oro crnogorskom kolu, koje je potisnuto time što se sada jedni drugima penju na glavu.
U takvoj situaciji, mladi vajar Mitar Živković iz Podgorice smatrao je potrebnim, ako ne može da se sačuva ljubav, da se bar sačuva uspomena na nju – uspomena na crnogorsko Oro kolo, gdje će Crnogorci, samo ukipljeni od bronze moći da izdrže one druge na ramenima. Počeo je o svom, i to velikom, trošku da vaja skulpturu Oro kola od pet i po metara visine, koja se sastoji od četiri figure Crnogoraca ukrug postavljenih, rukama jedan drugom preko ramena, koji na tim ramenima drže takođe četiri Crnogorca jednako rukama povezana preko ramena, koji će se u kolu okretati ukrug onoliko koliko se ispod njih okreću oni koji ih drže, svi u crnogorskoj tradicionalnoj nošnji. To je na 200 metara od Republičke Skupštine, gdje se ovi što na leđima sve drže gladni okupljaju sjedeći na trotoaru bez pijedestala.
Dugo je vajar Mitar pokušavao da u ovo kolo uključi i lokalnu upravu – da gips skulpture dogura do bronze. Uspio je samo da dođe do poliestera, i to kad je isto povezao ne sa tradicijom, no sa Danom nezavisnosti, po onom: „Ko je protiv Tita i meni dodjele stana?” Primijenjeni ofarbani poliester, kao prevara u boji bronze – kao jeftino rješenje, najveća je simbolika ovog spomenika, čemu dodajemo i jeftino postolje, koje je (umjesto od mermera) od omalterisanog zida. Materijalna vrijednost ovog spomenika – uračunajući i vrijednost njegove šupljine potpuno predstavlja vrednosnu razliku od: šta je Crna Gora u nezavisnosti dobila izlaskom iz unije sa Srbijom i gubitkom kad uđe u uniju sa Evropom.
Neizvjesnost šta će biti sa realizacijom ovog spomenima učinila je da autor, kod dobrih startnih postavki, nije išao dalje od globala – od kategorije makete, kojoj je trebalo tek da slijedi razrada. Njegova neprilika je u tome što su ovoj vlasti, kao i za drugo, potrebni samo jeftini materijali i trikovi, potrebne samo kulise iza kojih će da se zakloni. Tako, autor mora da iza ovog rješenja stoji kao definitivnog, jer nema uputstvo za sadašnju upotrebu.
Ovom rješenju može se zamjeriti: status uproštene makete, drvenih igračaka, bez unutrašnje oplemenjene strukture, bez osjećaja građe ljudskog tijela ispod nabačaja nečeg što se ne može nazvati odjećom, koja je rogobatno okamenjeno, umjesto mekanog, tečenja uz tijelo draperije finih tkanina. Na svu tu nedovršenost postavljena je ornametnika precizne izrade, još obojena, sastavljena od vezova „zlatnim nitima”. Tu su i nakrivo nasađene noge gornjeg reda statičnih igrača. Draperija, pogotovu dolame, serijske je proizvodnje – tipska, ista za sve igrače. Gornji odjevni dio – „dušanka”, sa opuštenim rukavima, bez i najmanjeg je nabora na leđnom dijelu, kao da se radi o štitu. Ako se govori o nacionalnom kolu i nacionalnoj nošnji, tada je bilo neumjesno da su Crnogorci umjesto sa opancima – oputačama, sada sa dubokim cipelama poslednje italijanske proizvodnje.
Gornje gaće, to jest dimije, koje su kod Crnogoraca reducirane u visini koljena (za krš i drače – sužene), to jest koje se nastavljaju na potkoljenici getama, nijesu diferencirane.
Skulptura od dva reda igrača, stereotipno je izdignuta na pijedestal kružnog oblika prečnika sedam, visine dva metra, te se stiče utisak, zbog te izdignutosti, kao da se radi o tri reda igrača, gdje je prvi otišao na odmor, dok dva reda gore čekaju. Mnogo ispravnije bi bilo da je skulptura postavljena na širem nasipu iste visine kao sada pijedestal – dva metra, da građani igrače doživljavaju isto – malo izdignutim, a kad im priđu da su po visini izjednačeni.
Nada je da će se vajaru dati prilika da, kako priželjkuje, završi ovaj posao korekcijom nekih globalnih postavki, bilježeći u tom dijelu, i u površinskoj obradi, svoj potez, kojeg sada nema. On je sada zavistan, slaveći nezavisnost.
Andrija MARKUŠ